Hvala Allahu, Koji je svemu Dobro?initelj, Koji Kur’anu podu?ava, i Koji ?ovjeka stvara, i Koji podu?ava ?ovjeka kako da jasno i lijepo govori.
Neka je salavat-i selam na prvaka našeg, Muhammeda, s.a.v.s., – koji je svojim lijepim rije?ima osvojio srca vjernika i koji bijaše najbolji uzor u govoru i opho?enju sa drugim ljudima.
U današnjoj hutbi ?emo govoriti o blagodati rije?i i govora, te o potrebi ?ovjeka da brižljivo vodi ra?una kako da koristi te blagodati.
?ovjek je bi?e koje je Allah dž.š. odlikovao umom i govorom. Govor mu je podario kao sredstvo sa kojim ?e izraziti svoje mišljenje. Kako god nema govora bez mišljenja – isto tako nema ni mišljenja bez govora.
Govorom pokazujemo ono što mislimo i ono što u našim dušama nosimo. Jer, govor nikada nije samo govor o ne?emu što se i o ?emu se govori, nego je i govor o samome sebi, on se javlja kao refleksija o sebi.
Mo? rije?i ima korijen u mo?i osobe. Kada osoba govori, ona se tada o?ituje prema vani. Tako je kraljeva rije? mo?nija od rije?i obi?nog ?ovjeka. U tom smislu je i stara poslovica: „Rije?i treba mjeriti, vagati, a ne brojati.“
Obzirom da rije? ima zbilju koja traje i u budu?nosti, u?inak izgovorene rije?i može tako nadživjeti onoga koji ju je izrekao.
O svim rije?ima, onim teškim i onim lahkim, moramo voditi ra?una, jer njima, rije?ima, možemo nanijeti teže rane nego što ih možemo nanijeti oružjem. Jer, rije? kada se izgovori postaje stvarnost koja ne može biti opozvana. Može se izgovoriti druga rije?, koja ?e je na neki na?in ublažiti, ublažiti njen u?inak, ali se ne može izbrisati rije? koja je ve? re?ena. Zato, rane od oružja mogu zamladiti, ali rane nanesene ružnim rije?ima nikada ne zacjeljuju.
Upravo zbog važnosti i težine izgovorene rije?i Muhammed s.a.v.s., u jednom hadisu kaže: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan; neka govori ono što je dobro ili neka šuti.“ (Muttefekun alejhi)
Islamski eti?ari veliku pažnju posve?uju, kako predmetu razgovora, tako i na?inu izražavanja. Preporuka Božijeg Poslanika s.a.v.s., da govorimo ono što je dobro, da na lijep na?in iznesemo svoj stav, a još davno nare?ena sinovima Israilovim, o ?emu nam Kur’ani Kerim kazuje: „A ljudima lijepe rije?i govorite!“, - ?ini se da nikada nije bila aktuelnija i potrebnija kao nama danas, koji nosimo breme problema: porodi?nih, poslovnih i egzistencijalnih. Isto tako, nama je potrebna lijepa rije?, bilo kao razgovor, kao savjet, ili ?ak, kao utjeha u teškim situacijama.
Upravo, putanjom lijepe rije?i Muhammed s.a.v.s., izborom rije?i, svojim preciznim, istinitim i lijepim izrazom, pridobio je srca ljudi. Njegove izreke, njegovi hadisi, nadživjeli su stolje?a i traju, uporedo sa najljepšim, najsavršenijim Božijim govorom i traja?e do Sudnjeg dana kao smjernice vjernicima. U Kur’anu stoji: „Reci robovima mojim da govore samo lijepe rije?i!“ (Al-Isra, 53.)
Mi smo zabrinuti ako nastane neka disharmonija u prirodi, neke iznenadne prirodne pojave, potresi, poplave, na koje svakako nemamo nikakvog utjecaja, ali u isto vrijeme nismo zabrinuti što smo mi uzro?nici disharmonije u našim porodicama, komšiluku, radnom mjestu, a koja je upravo nastala ili nastaje nepravilnom upotrebom govora, ili zloupotrebom rije?i i govora. Upravo lijep, pristojan i uljudan govor u?vrš?uje slogu i produžava prijateljstvo, i sigurno sprije?ava šejtana u nastojanju da i bezna?ajan spor usmjeri u žestoku zava?enost i tako poremeti odnose i veze me?u ljudima.
Zato Poslanik alejhisselam kaže: „Vi nikada ne?ete pridobiti ljude svojim bogatstvom. Zato ih pridobijte ozarenim licima i lijepim opho?enjem.“ (El-Bezzar)
Pored izreke Poslanikove da pri?amo samo dobro ili da šutimo, Kur’ani Kerim nam preporu?uje i udaljavanje od beskorisnog govora, udaljavanje od besposlica koje danas kruže i nude nam se u raznim pri?ama, novinama, vijestima i koje gode našim ušima. Pa kada opisuje prave vjernike, Allah dž.š. kaže da se oni, upravo, udaljavaju od takvih stvari: „Ono što žele vjernici ?e posti?i, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju i koji ono što ih se ne ti?e izbjegavaju, i koji sadaku dijele.“ (El-Mu’minun, 1-4.)
Još jedan od koraka koji islamski eti?ari preporu?uju kako bi se govor sa?uvao i zaštitio od brzopletosti i neprimjerenih rije?i jeste zabrana ispraznog polemiziranja i raspravljanja, bez obzira da li je ?ovjek u pravu ili nije. ?ovjek ?esto ulazi u rasprave podastiru?i argumente u prilog svojih tvrdnji i vo?en željom da njegov stav bude prihva?en, ?esto istinu potisne u drugi plan, a pri?anje – polemiziranje, samo sebi postane cilj. To se i nama u današnje vrijeme ?esto dešava, pa budemo sudionik ili u?esnik, a ponekad i predmet takvih rasprava koje ?esto znaju prije?i i u sva?u.
Jednog dana Muhammed s.a.v.s., zatekao je ashabe u žu?noj raspravi koja je rezultirala sva?om, pa im je hadisom izrekao svoj sud o tome:
„Polahko, ummete Muhammedov!
Ostavite se sva?e, zato što je u tome malo dobra i zato što se vjernik ne sva?a!
Ostavite se sva?e, jer vam je dovoljno grijeha i bez toga!
Ostavite se sva?e, jer ja ne?u biti šefa’adžija na Sudnjem danu onome ko u?estvuje u sva?i!
Ostavite se sva?e, ja garantujem tri dvorca u Džennetu onome ko je ostavi, pa makar u pravu bio…. (Taberani)
Me?utim, ovdje svakako trebamo napraviti razliku izme?u dijaloga i praznog polemiziranja. Razgovor, konstruktivni dijalog, me?u ljudima, oboga?uje misli i srca, i ?esto u razgovoru sa osobom koja svoju misao izlaže na uljudan i lijep na?in, naša ?ula budu zadovoljna, pa makar nas tokom tog razgovora osoba i kritikovala, ukazivala na greške ili pak savjetovala, ali svrha takvog razgovora biva ispunjena, jer ?emo i te savjete, i te kritike, prihvatiti prije nego savjete i kritike osobe koja to ?ini na grub i neuljudan na?in, jer takav govor ne?e doprijeti do ušiju i srca druge osobe pa makar ova prva imala dobre i plemenite namjere.
Koliko je bitan lijep na?in opho?enja i komuniciranja, kao i priznanje greške, priznanje da smo nekoga uvrijedili, isto tako je bitno i izvinjenje zbog nanesene uvrede, što jasno potvr?uje kur’anski ajet: „Lijepa rije? i izvinjenje vrjedniji su od sadake koju prati vrije?anje.“ (El-Bekare, 263.)
Tako?er nam Allah dž.š. u Svojoj Knjizi nare?uje da sa pripadnicima drugih religija razgovaramo na najljepši na?in, vodimo dijalog u okvirima i duhu tolerancije, bez grubih rije?i, osim ako se radi o nekom nasilniku kojeg treba sprije?iti da ?ini štetu: „I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši na?in, ali ne i sa onima me?u njima koji su nepravedni…“ (El-Ankebut, 46.)
Musliman posebno treba paziti da svojim rije?ima ili postupcima ne uvrijedi drugog muslimana, što se da zaklju?iti iz odgovora Muhammeda a.s kojeg je dao ashabima na njihov upit: Božiji Poslani?e! „?iji islam je najbolji?“ Poslanik im odgovori: „Onoga od ?ijeg jezika i ruke su sigurni drugi muslimani.“ (El-Buhari)
Govor o lijepoj rije?i ne bi bio kompletan ako ne bi iskoristili priliku i istakli bitnost ukazivanja na ružne stvari, postupke, pojave i doga?anja u našem okruženju, ali opet biranim rije?ima, odmjereno, na uljudan i lijep na?in.
Draga bra?o!
Zbog darovane nam blagodati rije?i i govora, zbog bitnosti i veli?ine govora, zbog naredbe da samo lijepe rije?i govorimo, zbog preporuke da šutimo ako nemamo šta korisno re?i, zbog važnosti da ostavimo isprazno polemiziranje, zbog savjeta da ljude pridobijemo ozarenim licima i lijepim opho?enjem, zbog zna?aja izvinjenja nakon nanesene uvrede, zbog imperativa da sa sljedbenicima Knjige raspravljamo na najljepši na?in i zbog obe?anja vjernicima koji izbjegavaju ono što ih se ne ti?e da ?e posti?i ono što žele, zbog svega pobrojanog povedimo ra?una o svojim rije?ima i svom govoru i jedni drugima lijepe rije?i govorimo!
„Rekoh vam ovo i molim Allaha dž.š. da nam grijehe oprosti!“
Amin ja Rabbel-alemin!