Hvala Allahu, Koji je svemu Dobročinitelj, Koji Kur’anu podučava, i Koji čovjeka stvara, i Koji podučava čovjeka kako da jasno i lijepo govori.
Neka je salavat-i selam na prvaka našeg, Muhammeda, s.a.v.s., – koji je svojim lijepim riječima osvojio srca vjernika i koji bijaše najbolji uzor u govoru i ophođenju sa drugim ljudima.
U današnjoj hutbi ćemo govoriti o blagodati riječi i govora, te o potrebi čovjeka da brižljivo vodi računa kako da koristi te blagodati.
Čovjek je biće koje je Allah dž.š. odlikovao umom i govorom. Govor mu je podario kao sredstvo sa kojim će izraziti svoje mišljenje. Kako god nema govora bez mišljenja – isto tako nema ni mišljenja bez govora.
Govorom pokazujemo ono što mislimo i ono što u našim dušama nosimo. Jer, govor nikada nije samo govor o nečemu što se i o čemu se govori, nego je i govor o samome sebi, on se javlja kao refleksija o sebi.
Moć riječi ima korijen u moći osobe. Kada osoba govori, ona se tada očituje prema vani. Tako je kraljeva riječ moćnija od riječi običnog čovjeka. U tom smislu je i stara poslovica: „Riječi treba mjeriti, vagati, a ne brojati.“
Obzirom da riječ ima zbilju koja traje i u budućnosti, učinak izgovorene riječi može tako nadživjeti onoga koji ju je izrekao.
O svim riječima, onim teškim i onim lahkim, moramo voditi računa, jer njima, riječima, možemo nanijeti teže rane nego što ih možemo nanijeti oružjem. Jer, riječ kada se izgovori postaje stvarnost koja ne može biti opozvana. Može se izgovoriti druga riječ, koja će je na neki način ublažiti, ublažiti njen učinak, ali se ne može izbrisati riječ koja je već rečena. Zato, rane od oružja mogu zamladiti, ali rane nanesene ružnim riječima nikada ne zacjeljuju.
Upravo zbog važnosti i težine izgovorene riječi Muhammed s.a.v.s., u jednom hadisu kaže: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan; neka govori ono što je dobro ili neka šuti.“ (Muttefekun alejhi)
Islamski etičari veliku pažnju posvećuju, kako predmetu razgovora, tako i načinu izražavanja. Preporuka Božijeg Poslanika s.a.v.s., da govorimo ono što je dobro, da na lijep način iznesemo svoj stav, a još davno naređena sinovima Israilovim, o čemu nam Kur’ani Kerim kazuje: „A ljudima lijepe riječi govorite!“, – čini se da nikada nije bila aktuelnija i potrebnija kao nama danas, koji nosimo breme problema: porodičnih, poslovnih i egzistencijalnih. Isto tako, nama je potrebna lijepa riječ, bilo kao razgovor, kao savjet, ili čak, kao utjeha u teškim situacijama.
Upravo, putanjom lijepe riječi Muhammed s.a.v.s., izborom riječi, svojim preciznim, istinitim i lijepim izrazom, pridobio je srca ljudi. Njegove izreke, njegovi hadisi, nadživjeli su stoljeća i traju, uporedo sa najljepšim, najsavršenijim Božijim govorom i trajaće do Sudnjeg dana kao smjernice vjernicima. U Kur’anu stoji: „Reci robovima mojim da govore samo lijepe riječi!“ (Al-Isra, 53.)
Mi smo zabrinuti ako nastane neka disharmonija u prirodi, neke iznenadne prirodne pojave, potresi, poplave, na koje svakako nemamo nikakvog utjecaja, ali u isto vrijeme nismo zabrinuti što smo mi uzročnici disharmonije u našim porodicama, komšiluku, radnom mjestu, a koja je upravo nastala ili nastaje nepravilnom upotrebom govora, ili zloupotrebom riječi i govora. Upravo lijep, pristojan i uljudan govor učvršćuje slogu i produžava prijateljstvo, i sigurno spriječava šejtana u nastojanju da i beznačajan spor usmjeri u žestoku zavađenost i tako poremeti odnose i veze među ljudima.
Zato Poslanik alejhisselam kaže: „Vi nikada nećete pridobiti ljude svojim bogatstvom. Zato ih pridobijte ozarenim licima i lijepim ophođenjem.“ (El-Bezzar)
Pored izreke Poslanikove da pričamo samo dobro ili da šutimo, Kur’ani Kerim nam preporučuje i udaljavanje od beskorisnog govora, udaljavanje od besposlica koje danas kruže i nude nam se u raznim pričama, novinama, vijestima i koje gode našim ušima. Pa kada opisuje prave vjernike, Allah dž.š. kaže da se oni, upravo, udaljavaju od takvih stvari: „Ono što žele vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju, i koji sadaku dijele.“ (El-Mu’minun, 1-4.)
Još jedan od koraka koji islamski etičari preporučuju kako bi se govor sačuvao i zaštitio od brzopletosti i neprimjerenih riječi jeste zabrana ispraznog polemiziranja i raspravljanja, bez obzira da li je čovjek u pravu ili nije. Čovjek često ulazi u rasprave podastirući argumente u prilog svojih tvrdnji i vođen željom da njegov stav bude prihvaćen, često istinu potisne u drugi plan, a pričanje – polemiziranje, samo sebi postane cilj. To se i nama u današnje vrijeme često dešava, pa budemo sudionik ili učesnik, a ponekad i predmet takvih rasprava koje često znaju prijeći i u svađu.
Jednog dana Muhammed s.a.v.s., zatekao je ashabe u žučnoj raspravi koja je rezultirala svađom, pa im je hadisom izrekao svoj sud o tome:
„Polahko, ummete Muhammedov!
Ostavite se svađe, zato što je u tome malo dobra i zato što se vjernik ne svađa!
Ostavite se svađe, jer vam je dovoljno grijeha i bez toga!
Ostavite se svađe, jer ja neću biti šefa’adžija na Sudnjem danu onome ko učestvuje u svađi!
Ostavite se svađe, ja garantujem tri dvorca u Džennetu onome ko je ostavi, pa makar u pravu bio…. (Taberani)
Međutim, ovdje svakako trebamo napraviti razliku između dijaloga i praznog polemiziranja. Razgovor, konstruktivni dijalog, među ljudima, obogaćuje misli i srca, i često u razgovoru sa osobom koja svoju misao izlaže na uljudan i lijep način, naša čula budu zadovoljna, pa makar nas tokom tog razgovora osoba i kritikovala, ukazivala na greške ili pak savjetovala, ali svrha takvog razgovora biva ispunjena, jer ćemo i te savjete, i te kritike, prihvatiti prije nego savjete i kritike osobe koja to čini na grub i neuljudan način, jer takav govor neće doprijeti do ušiju i srca druge osobe pa makar ova prva imala dobre i plemenite namjere.
Koliko je bitan lijep način ophođenja i komuniciranja, kao i priznanje greške, priznanje da smo nekoga uvrijedili, isto tako je bitno i izvinjenje zbog nanesene uvrede, što jasno potvrđuje kur’anski ajet: „Lijepa riječ i izvinjenje vrjedniji su od sadake koju prati vrijeđanje.“ (El-Bekare, 263.)
Također nam Allah dž.š. u Svojoj Knjizi naređuje da sa pripadnicima drugih religija razgovaramo na najljepši način, vodimo dijalog u okvirima i duhu tolerancije, bez grubih riječi, osim ako se radi o nekom nasilniku kojeg treba spriječiti da čini štetu: „I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ali ne i sa onima među njima koji su nepravedni…“ (El-Ankebut, 46.)
Musliman posebno treba paziti da svojim riječima ili postupcima ne uvrijedi drugog muslimana, što se da zaključiti iz odgovora Muhammeda a.s kojeg je dao ashabima na njihov upit: Božiji Poslaniče! „Čiji islam je najbolji?“ Poslanik im odgovori: „Onoga od čijeg jezika i ruke su sigurni drugi muslimani.“ (El-Buhari)
Govor o lijepoj riječi ne bi bio kompletan ako ne bi iskoristili priliku i istakli bitnost ukazivanja na ružne stvari, postupke, pojave i događanja u našem okruženju, ali opet biranim riječima, odmjereno, na uljudan i lijep način.
Draga braćo!
Zbog darovane nam blagodati riječi i govora, zbog bitnosti i veličine govora, zbog naredbe da samo lijepe riječi govorimo, zbog preporuke da šutimo ako nemamo šta korisno reći, zbog važnosti da ostavimo isprazno polemiziranje, zbog savjeta da ljude pridobijemo ozarenim licima i lijepim ophođenjem, zbog značaja izvinjenja nakon nanesene uvrede, zbog imperativa da sa sljedbenicima Knjige raspravljamo na najljepši način i zbog obećanja vjernicima koji izbjegavaju ono što ih se ne tiče da će postići ono što žele, zbog svega pobrojanog povedimo računa o svojim riječima i svom govoru i jedni drugima lijepe riječi govorimo!
„Rekoh vam ovo i molim Allaha dž.š. da nam grijehe oprosti!“
Amin ja Rabbel-alemin!